60. MR i Alzheimerova bolest

21. prosinca 2011 Newsletter 0

Kod kognitivno normalnih odraslih osoba, debljina moždane kore na magnetnoj rezonanciji (MR) mogla bi pomoći u određivanju kod koga će se razviti Alzheimerova bolest (AD), a kod koga ne.

U maloj studiji, istraživači su otkrili da su kognitivno normalne odrasle osobe kod kojih se razvila AD tijekom otprilike 10 godina imale nešto tanju koru velikog mozga na početku istraživanja u odnosu na osobe koje su ostale kognitivno stabilne tijekom studije.

“Kod nevjerojatnih 55%” osoba u trećini s najmanjom debljinom kore velikog mozga razvila se AD demencija tijekom perioda praćenja, izvješćuju dr. Brad C. Dickerson, iz Massachusetts General Hospital i Harvard Medical School u Bostonu i njegovi suradnici.

Nasuprot tome, niti kod jedne osobe s najvećom debljinom korteksa na početku studije nije se razvila AD tijekom praćenja.

Dr. Richard B. Lipton, iz Albert Einstein College of Medicine u Bronxu, New York, koji nije bio uključen u studiju, izjavio je:

“Najzanimljivije otkriće jest da se kod osoba u trećini s najvećom kortikalnom debljinom nije razvio AD.

Ukoliko bi se ovi rezultati replicirali, to bi značilo da možemo identificirati značajnu skupinu starijih osoba te ih uvjeriti kako se kod njih vrlo vjerojatno neće razviti AD.

U svijetu u kojem je strah od AD-a ogroman problem, ovakva vrsta uvjeravanja bila bi vrlo vrijedna starijim osobama i njihovim obiteljima.”

“Osim toga, ti pojedinci bi se mogli isključiti iz studija preventivnih intervencija, budući da je nemoguće poboljšati tako nizak rizik”, dodao je dr. Lipton.

Mala razlika ali veliki učinak 

Dr. Dickerson i njegovi suradnici proučavali su dva nezavisna uzorka kognitivno normalnih odraslih osoba koje su napravile magnetnu rezonancu regija mozga povezanih s AD-om.

U prvom uzorku, 8 osoba kod kojih se nakon prosječno oko 11 godina razvila AD (AD konverteri) uspoređeno je s 25 osoba koje su ostale kognitivno normalne.

U drugom uzorku, 7 osoba u kojih je (nakon prosječno oko 7 godina) došlo do konverzije uspoređeno je s 25 kognitivno normalnih osoba.

U oba uzorka, konverteri su imali tanji medijalni temporalni režanj, temporalni pol, te gornje čeone vijuge (P<0.05), u odnosu na kognitivno normalne osobe, otkrivaju istraživači.

“Kortikalno stanjivanje karakteristično za AD kod konvertera u oba uzorka bilo je nevjerojatno slično, oko 0.2 mm (P<0.05)”, navode istraživači.

Usprkos toj maloj apsolutnoj razlici, manjoj od 0.25 mm”, veličine Cohenovog d indeksa za ove razlike bile su vrlo velike (>1)”, dodali su istraživači.

Istraživači su zatim podijelili sudionike ova 2 uzorka u 3 grupe na temelju njihove debljine korteksa na početku istraživanja.

Od 11 osoba s malom debljinom korteksa na početku istraživanja (>= 1 SD ispod prosjeka cijele kohorte), kod 55% se razvio AD tijekom sljedećih deset godina.

Kod 20% od 45 osoba s prosječnom debljinom korteksa na početku istraživanja unutar 1 SD prosjeka, tijekom praćenja se razvio AD.

Kod nijednog od 9 sudionika s velikom debljinom korteksa (>=1 SD iznad prosjeka) nije se razvila AD demencija.

Uzbudljivi rezultati

Iako je potrebno daljnje istraživanje, utvrđivanje debljine korteksa u odnosu na osobe slične dobi “izgleda korisno pri procjeni rizika od buduće AD demencije“, izjavili su dr. Dickerson i njegovi suradnici.

“Studija je ograničena malim brojem ispitanika, ali rezultati su uzbudljivi zbog svoje snage i dosljednosti”, komentirao je dr. Lipton.

“Vrijedi napomenuti”, nastavio je, “da se čak i kod osoba s najmanjom debljinom korteksa, AD nije razvio za 4 godine.

Ovo je vjerojatno povezano s rigoroznim isključenjem demencije u uzorku, ali sugerira da ovo nije opcija ako je cilj kratkoročno predviđanje rizika, na primjer za prevenciju”.

Dr. Lipton je također napomenuo kako bi debljina korteksa mogla biti doživotni znak rezervi mozga, faktor koji štiti protiv AD-a.

“Alternativno, kortikalno stanjivanje moglo bi značiti manifestaciju nastanka bolesti, koja bi mogla dovesti do gubitka neurona tijekom razvoja bolesti, znatno prije nego što se bude mogla dijagnosticirati”, dodao je.

“Ova dva čimbenika bi mogla svaki zasebno doprinijeti otkrićima”.

Izvor: časopis “Neurology”